Ušće Neretve – mjesto gdje sretni ljudi hodaju po vodi

Ušće Neretve – mjesto gdje sretni ljudi hodaju po vodi

Krenete li ljeti brodom ispod zamišljenog Pelješkog mosta prema zapadu i kad u daljini i omaglici prepoznate luku Ploče, pred vama će, posred mora, niknuti stablo i za njegovu granu vezani kaić!?

Vruće vam je, titra pučina oivičena brdima, mislit ćete da je fatamorgana, ali niste li trenutak ranije gledali stvarne Štimčeve vinograde na obroncima kod Komarne?

Za pregled galerije kliknite na sliku iznad

 

Kad protrljate oči i opet podignete kapke, ugledate još takvih stabala, ali i ljude kako hodaju po površini mora! Isukrste, prikaži se još i ti, pa ću te pitati jesam li upravo sišla su uma.

– Christe, it’s beautiful, we’r just like Jesus – reći će nam kasnije dvoje fetivih Londončana koji su se pješice s kopna uputili na pučinu.

A da nisu pali s neba uvjerava nas Anda Vican iz obližnjega mjesta Blace kojemu je, od kada je svijet počeo uviđati kakve se sve ljepote stoljećima skrivaju u delti Neretve, krenuo turizam. Apartmane im najviše pune surferi, osobito kajteri, kojima je ušće Neretve među pet top destinacija na svijetu.

A da će tako biti nije slutio ni Moris Šuman iz Komina, koji se na ovom mjestu prije desetak godina bio zatekao s jednom gajbom piva i nejasnom budućnošću, kada je naišao Samo Kolar. Taj poznati slovenski jazz saksofonist bio je prvi kajter u povijesti Neretve!

Danas je na ovom mjestu kafe bar “Fun and Sun”, poznatiji kao “Ajmo u Morisa i Dade”, čiji drveni temelji rastu iz pješčanog plićaka, a umjesto starijega Kolara, koji trenutno zbog obaveza nije tu, kajta njegov sin Oskar koji u dokolici na terasi bara zasvira kontrabas.

Posreći li vam se, tu ćete prije zalaska sunca sjediti u kupaćem kostimu pod strehom od trske za bačvastim stolovima, piti pivo i lebdjeti uz zvuke pjesme “Girls from Ipanema” što će ih proizvoditi Kolar junior i kolega mu gitarist, Mađar Toni Palfy, s klagenfurtske glazbene akademije.

Jednu stranu širokog zaljeva parat će kajteri sa svojim šarenim padobranima, a drugu će daskama peglati windsurferi. Je li Božić ili leteći cirkus?

Zaljev dijeli duga dina, koja se za oseke izdigne nad površinu i pruža duboko prema Pelješcu gdje na sinjemu moru viri ono drveće zabodeno po špicu pješčanoga kraka kao da ih je nekad davno bomba s kopna raznijela. Jer otkuda, pobogu, bukva u moru?

– Nanijela ih je moćna Neretva tko zna otkuda, biće iz Hercegovine, ima tome i više od desetak godina – odgovaraju nam domaći, ali nitko se ne može sjetiti kad je to bilo. Danas nautičari znalci pristižu i nasukavaju se tik do njih u pijesak, poneko baci sidro, a poneko se i veže za granu. Posada može igrati picigin, čeprkati vongulice ili graditi kule od pijeska. A kad im zavrući, metar dalje bacaju se u ambis. Uglavnom dižu sidro prije maestrala, ali tada s kopna kreću surferi.

“Keep distance from summers 50 m” zlatno je za njih pravilo pa nitko nikome ne smeta.

– Ovo je trenutak opuštanja prije vitra i gužve, a najbolji vitar za bančenje je maestral – kažu nam Splićani Stanko Musa i Antonio Šafranko iz Kite surf kluba “Split”. Musa se, priča nam, malo pomalo toliko zaljubio u Ušće da se prije dvije godine i udao u Opuzen.

– Od kad smo prvi put došli, 2005. godine, vraćamo se uvijek. Tu je stalni vitar i plitko more, u moru je toplo, a u moru kafić. Šta nam više triba – kaže Stanko, inače i instruktor kajtanja.

Dolazili su tu mnogi naučiti tu vještinu, nedavno su bili i Ivica Kostelić, Natko Zrnčić Dim… Valjda ih kite bord podsjeća na snowboard. Jer bordaš po moru, a padobran te vuče i ako si spretan lijepo uzletiš. Jedan je preskočio s Neretve u more, a drugi će, kad je od volje, preletjeti kafić… Nedavno je nakon večernje svirke Psihomoda Popa kajtao i Davor Gobac, a i Gulliano je došao. Zasviraju tu i neki Nijemci, imaju bend pa opiče jazz i bossa novu. Ima, očito, neke magije između glazbe i letenja, ali čaroliju ovoga mjesta čini vjetar, jer on određuje izgled plaže.

– Je, stvarno vam govorim – kaže Moris i objašnjava:
– Kad pune jugo, baca plažu vamo, a kad je bura, onda tamo – upire rukom na to prostranstvo.
– Ovde ti je kominsko ušće, a ono tamo opuzensko. Vidiš koliko je danas svita na plaži, a bude oko 60 surefera sa svake strane i da dođe još toliko svita opet neće bit gužva, jer ima mista za svakoga – sretan je Šuman.

Govorili su im da će kajteri potjerati ptice, digla se halabuka na ove rekreativce, ali dokazali su da na Ušću mogu letjeti i liska i čovik, a može se i riba lovit.

Moris i supruga mu Dada imaju obrt i koncesionari su plaže. On kaže da su izvukli maksimum iz prirode uz minimalne intervencije.

– Ovaj bar sam gradio od dasaka, za pod mi ih je dao jedan staklar, sam sam drva nabavljao… Nema plastičnoga ništa osim čaša. Tuš sam izveo s vodom iz rijeke, nemoj je pit, ali možeš se lipo oprat – savjetuje nas domaćin, inače i sam gol do pasa kao i većina njegovih gostiju, s čašom odličnoga plavca.

On sam bio je daskaš, a danas su njegovi sinovi, 19-godišnji Marko i 21-godišnji Lovre, instruktori, osim šta su, kad zatreba i konobari i sve ostalo. Brinu se i o kujici mješanki iz azila… Svi rade, ali pomalo i polako, jer život se, kad voliš to šta radiš, sam nekako posloži.

– Vidiš, ovo ti je ovde nastalo iz ničega. Bez kinte! Jedne godine ništa nam nije urodilo, a mi, kao i većina naroda u Neretvi, živimo od poljoprivrede. Kažem ja ženi to lito, ajmo na Ušće pa ćemo kulirat i vidit šta ćemo. Bio sam branitelj, ali penziju nisam htio tražit. Sigurno je da i ja imam PTSP, ko nema, ali ne želin stat u kafiću s par iljada kuna. Ja danas živim kako volin, ne zanima me novac, a to ovi ljudi šta dolaze znaju i sviđa im se – zadovoljan je Moris.

Provest će ljeto s obitelji na plaži, a onda će na jesen sa suprugom Dadom odvest svoje mandarine u Sloveniju.

– Imamo prijatelje gore čak na austrijskoj granici, budemo s njima po tri mjeseca i prodamo sav urod. Meni je najdraže od svega ovoga što nam djeca odrastaju zdravo, kao rekreativci, a svi možemo od ovoga pristojno živit. Osim toga, stekli smo brojne prijatelje iz ciloga svita. Jednom se ovdje digla velika nevera, zagrompalo se sve, a neki Nijemci tu iz obližnjega kampa dotrčali se sklonit ovde u nas kod šanka. Tuče, udara, diže, vitla, a Moris na to vikne “šta ćemo sad, ajmo se zabavit” pa raspali muziku.

Došli su onda i neki Portugalci, skupilo se društvo, plesali smo i pivali, a kad je zanoćilo, Moris će njima “a di ćete vi sad nazad u kamp, šatore vam je raznilo”, pa ih pozove u nas doma u Komin na spavanje. Poslagali smo se po podu i kako smo znali. Od tada nam se svake godine oni vraćaju i postali smo nerazdvojni. I inače nam se ljudi uglavnom vraćaju, ima ih odasvuda – priča Dada u pauzi od šanka i ostaloga posla.

Na njima je da uslugu daju surferima, da održavaju plažu čistom, da pomognu u nevolji… Ruke im daje i nećak Petar Šunjić, 18-godišnjak iz Rogotina, koji će nas barkom provesti po cijelom zaljevu prije nego će dati instrukcije kajterima početnicima.

– Ovde ti je sve ekološki sto posto i nema nikakvoga make upa. Sve je nesavršeno i sve funkcionira – smije se Moris dok iza njega bruje agregat i pumpa. Jer, na Ušću, čovječe, nema ni struje. Ima interneta, ako vam je baš ljuto stalo što se zbiva u vanjskome svijetu. Ali, who the fuck vanjski svijet, jer život buja ovdje gdje rijeka umire. Nije li tome dokaz i ono davno ubijeno stablo? Treba se samo naviknut da su noge šporke od pržine.

 SILVANA UZINIĆ
 FOTO: NIKOLA VILIĆ / CROPIX

www.slobodnadalmacija.hr

Piči gliser… – Jednom ja odavde zavaljen gledam u pučinu i vidim piči gliser punom snagom. Di ćeš, mislim se, jesi pogledao u karte? Pridignem se da vidim oće smanjit brzinu, jer primiče se plićini, ali taj nema veze blage. Žena mu na provi sidi i čita, majke ti mile. Kad je puko, poletila žena i stvari baš prema onome stablu. Jedva su živi ostali – priča Moris.


Nema narodnjaka – Jedna naša kajterica ovdje se u nas udala. Cijeli obred je učinila u našemu baru, tu su partijali do večeri, a onda otišli dalje u restoran. Imamo mi tu stalno neke feštice i koncerte – kazuje nam Dada, a Marko dodaje kako je nedavno bio i Festival house glazbe. Dvojica Nijemaca s gitarama i jedan bubnjar sviraju svako malo, skidaju poznate skladbe. – A narodnjaka u nas nema niti će ih ikad bit – prisnažuje otac dok pozdravlja vesele namaškarane strance. Za večeras su se izmazali ratničkim bojama, on ni ne zna zašto niti ga je briga.


Strani novinari – Na Ušće, za koje su na magistrali tek odnedano postavili oznake, često dođu novinari, ali strani. Ne znam kako nas oni uopće otkriju – kažu Šumanovi koji su odnedavno, zajedno s Baćinskim jezerima s nekoliko restorana i lokaliteta, ušli i u tematske staze projekta DUNEA-e “Priroda za budućnost”.Bukva, vjerojatno Drveće koje je nanijela Neretva do pučine bilo je isprva s više grana koje s vremenom trunu i vjetar ih otkida. Najveće stablo, vjerojatno bukva, malo se izokrenulo pa s jedne srane izgleda poput divovske ispružene ruke. Ukrašeno je urezanim imenima, frišku uspomenu ostavila je jedna Marta…


Sarah i Steeve Četvoro “šetača po moru” stiglo je iz Britanske prijestolnice. Sarah i Steevea Qoueena te Mladena Stankovića dovela je Anda Vican, porijeklom iz Blace. – Nikad nismo vidjeti ovakvo nešto – oduševljena je Sarah. – Rijeka s jedne strane, more s druge, otočić ondje, poluotok tamo, kopno… Vican će, kaže nam, dovesti i novinarku britanskog časopisa Hello, a mi umalo rekosmo “nemojte, nagrnit će svi”…